Z úcty ku skutkom a Autoportrét s Prokrustovým lôžkom
V roku 2015 vyšiel Dane Podrackej výber básní v srbčine. Vybral ich a preložil srbský básnik a prekladateľ Martin Prebudila. Básne vyšli pod názvom Autoportrét s Prokrustovým lôžkom ako knižná publikácia Smederevskej básnickej jesene.
Knihu básní v chorvátčine vybral, preložil a doslov napísal Ludwig Bauer. Vydalo ju vydavateľstvo Studio moderna d. o. o., Zagreb v roku 2016.
V knihe je preložených 110 básní, ktoré vyšli pod názvom Iz poštovanja prema činu. V doslove chorvátsky spisovateľ, filozof a prekladateľ Ludwig Bauer opisuje genealógiu slovenskej básnickej scény a jeho cestu k prekladu od vydania antológie slovenskej poézie Crna violina, ktorá vyšla roku 2009 a v roku 2010 za ňu dostal Ludwig Bauer Hviezdoslavovu cenu. Verí, že Podrackej básne sú cestou obnovovania viery v poéziu. (Doslov je súčasťou tohto textu.)
Obe knihy vyšli s podporou SLOLIE. Srbský preklad vyšiel aj s podporou Smederevskej básnickej jesene a chorvátsky preklad s podporou Ministerstva kultúry Chorvátskej republiky. Hoci sú preklady v oboch jazykoch podobné, jazykovo blízke, srbský je v cyrilike a chorvátsky v latinke. Tak nielen jazyk, ale aj jeho prepis vytvárajú inú prizmu videnia.
V roku 2015 vyšiel Dane Podrackej výber básní v srbčine. Vybral ich a preložil srbský básnik a prekladateľ Martin Prebudila. Básne vyšli pod názvom Autoportrét s Prokrustovým lôžkom ako knižná publikácia Smederevskej básnickej jesene.
Knihu básní v chorvátčine vybral, preložil a doslov napísal Ludwig Bauer. Vydalo ju vydavateľstvo Studio moderna d. o. o., Zagreb v roku 2016.
V knihe je preložených 110 básní, ktoré vyšli pod názvom Iz poštovanja prema činu. V doslove chorvátsky spisovateľ, filozof a prekladateľ Ludwig Bauer opisuje genealógiu slovenskej básnickej scény a jeho cestu k prekladu od vydania antológie slovenskej poézie Crna violina, ktorá vyšla roku 2009 a v roku 2010 za ňu dostal Ludwig Bauer Hviezdoslavovu cenu. Verí, že Podrackej básne sú cestou obnovovania viery v poéziu. (Doslov je súčasťou tohto textu.)
Obe knihy vyšli s podporou SLOLIE. Srbský preklad vyšiel aj s podporou Smederevskej básnickej jesene a chorvátsky preklad s podporou Ministerstva kultúry Chorvátskej republiky. Hoci sú preklady v oboch jazykoch podobné, jazykovo blízke, srbský je v cyrilike a chorvátsky v latinke. Tak nielen jazyk, ale aj jeho prepis vytvárajú inú prizmu videnia.
Autoportret s Prokrustovom posteljom
Ima noći kada sam kažnjena
U snu lutam pokraj mrtva rukavca Dunava
Svaki prasak može biti upozorenje da će se pojaviti
Prokrust, nazvan Napinjač
Saznat ću jesam li po mjeri, ili me treba napnuti
kao što se napinju strune, ili treba skratiti - što?
Duhovnost
Osjećam njegovu prisutnost u dahu životinjskoga svijeta
Sumnjičim ga da ima u poruci crvena svjetla
na vrhovima televizijskoga tornja.
Njegovi se postupci usavršavaju i dobro su skriveni
kao implantati ili praznina
Kažnjena sam jer nemam moći zaustaviti ga
Moram zakoračiti u betonski stan
Oprati ležaj nakon onoga koji je tu bio prije mene,
prostrti se
Ugledati djevca koji je u meni živio dok sam bila djevica
Zagrliti njegovo mlado sječivom nedodirnuto srce
Oćutjeti liniju krasote svjetla kada bljesne oštrica
Onda se budim od vlastita krika
I krika ostalih kojima ne znam imena
Autoportrét s Prokrustovým lôžkom
Sú noci, keď som potrestaná
V sne blúdim popri mŕtvom ramene Dunaja
Každé prasknutie môže byť varovaním, že sa objaví
Prokrustos, prezývaný Napínač
Dozviem sa, či som na mieru alebo ma treba natiahnuť
ako sa napínajú struny, či treba uťať - čo?
Duchovnosť
Cítim jeho prítomnosť v dýchajúcom zverokruhu
Podozrievam ho, že má v správe červené svetlá
na rohoch televíznej veže
Jeho praktiky sa zdokonaľujú a sú dobre ukryté
ako implantáty alebo prázdnota
Som potrestaná, lebo nie je v mojej moci zastaviť ho
Musím vkročiť do betónového príbytku
Umyť lôžko po tom, kto tu bol predo mnou,
rozprestrieť sa
Uvidieť panica, ktorý vo mne žil, keď som bola panna
Objať jeho mladé nepoobtínané srdce
Precítiť líniu svetelného pôvabu, kým sa zablyskne
ostrie
Vtedy sa prebúdzam na vlastný krik
A na krik ďalších, mená ktorých nepoznám
Ima noći kada sam kažnjena
U snu lutam pokraj mrtva rukavca Dunava
Svaki prasak može biti upozorenje da će se pojaviti
Prokrust, nazvan Napinjač
Saznat ću jesam li po mjeri, ili me treba napnuti
kao što se napinju strune, ili treba skratiti - što?
Duhovnost
Osjećam njegovu prisutnost u dahu životinjskoga svijeta
Sumnjičim ga da ima u poruci crvena svjetla
na vrhovima televizijskoga tornja.
Njegovi se postupci usavršavaju i dobro su skriveni
kao implantati ili praznina
Kažnjena sam jer nemam moći zaustaviti ga
Moram zakoračiti u betonski stan
Oprati ležaj nakon onoga koji je tu bio prije mene,
prostrti se
Ugledati djevca koji je u meni živio dok sam bila djevica
Zagrliti njegovo mlado sječivom nedodirnuto srce
Oćutjeti liniju krasote svjetla kada bljesne oštrica
Onda se budim od vlastita krika
I krika ostalih kojima ne znam imena
Autoportrét s Prokrustovým lôžkom
Sú noci, keď som potrestaná
V sne blúdim popri mŕtvom ramene Dunaja
Každé prasknutie môže byť varovaním, že sa objaví
Prokrustos, prezývaný Napínač
Dozviem sa, či som na mieru alebo ma treba natiahnuť
ako sa napínajú struny, či treba uťať - čo?
Duchovnosť
Cítim jeho prítomnosť v dýchajúcom zverokruhu
Podozrievam ho, že má v správe červené svetlá
na rohoch televíznej veže
Jeho praktiky sa zdokonaľujú a sú dobre ukryté
ako implantáty alebo prázdnota
Som potrestaná, lebo nie je v mojej moci zastaviť ho
Musím vkročiť do betónového príbytku
Umyť lôžko po tom, kto tu bol predo mnou,
rozprestrieť sa
Uvidieť panica, ktorý vo mne žil, keď som bola panna
Objať jeho mladé nepoobtínané srdce
Precítiť líniu svetelného pôvabu, kým sa zablyskne
ostrie
Vtedy sa prebúdzam na vlastný krik
A na krik ďalších, mená ktorých nepoznám
Dana Podracká - obnavljanje povjerenja u poeziju
U prvom izboru iz slovačke književnosti koji sam objavio prije gotovo pola stoljeća nije bilo autoricâ. Izbor je objavljen kao zaseban broj časopisa Riječi (1971.) i predstavljao je sasvim aktualan odraz najrelevantnijeg dijela slovačke književnosti šezdesetih godina. Bilo je to razdoblje u kojem su slovački pisci pretvorili književnost u najslobodniju platformu svoga društva u kojem su slobode bile relativno ograničene, na uglavnom poznat način - svojstven zemljama tzv. Istočnoga bloka. Čini se da je ta prilika otvaranja prostora slobode književnošću bila inspirativna za mnoge pisce: šezdesete su godine prošlog stoljeća bile obilježene procvatom slovačke književnosti. Birajući ono najkvalitetnije što se moglo smjestiti u limitirani okvir izdanja posvećenog kratkom razdoblju teško sam se mogao odlučiti za spisateljicu koja bi se nametnula iznimnom kvalitetom i jasnom profiliranošću svoga djela u muškoj konkurenciji.
Odlična slovačka pjesnikinja Lýdia Vadkerti-Gavorníková (1) objavila je prvu zbirku 1965. godine, ali se u punoj svojoj vrijednosti predstavila pjesničkim zbirkama koje su izlazile sedamdesetih i osamdesetih godina. Rekao bih da je upravo time započela nova era puno značajnije prisutnosti slovačkih pjesnikinja u suvremenoj književnosti. Na početku ovoga stoljeća nastali su uvjeti u kojima sam se ponovno mogao prihvatiti ambicioznog zadatka, stvaranja prve hrvatske antologije slovačkoga pjesništva. U toj antologiji (2) koja je pretežno obuhvatila slovačko pjesništvo dvadesetoga stoljeća slovačke su pjesnikinje dobile značajno mjesto koje je pokazalo kako u vremenu ususret prijelomu stoljeća donose sasvim novu pjesničku kvalitetu, novu emotivnost i senzibilitet. Uz Lýdiju Vadkerti-Gavorníkovu u antologiji su se našle Mila Haugová (upravo je u njezinu slučaju karakteristično da je, iako rođena 1942., prvu zbirku objavila 1980.; ženska je poezija u Slovačkoj čekala svoje vrijeme), Jana Kantorová-Baliková, Daniela Hivešová-Šilanová, Dana Podracká, Anna Ondrejková i Viera Prokešová. Ta nova oslobođena emotivnost ponukala me da pokušam sastaviti i prevesti izbor iz sve bogatijega slovačkog ženskog pjesništva. Izvanknjiževne okolnosti nisu mi išle na ruku u ostvarenju te namjere, ali me je temeljitije proučavanje tog dijela pjesništva činilo sve zainteresiranijim za poeziju Dane Podracke. Zahvaljujući razumijevanju Nikole Đuretića, nakladnika i pjesnika, dobio sam mogućnost prezentirati ovdje relativno bogat izbor iz djela te sasvim iznimne pjesnikinje.
Dana Podracká (rođena 1954.) nedvojbeno je jedna od najuglednijih suvremenih slovačkih pjesničkih imena. Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Bratislavi, djelovala kao znanstvena suradnica sveučilišnog Instituta za psihologiju, zatim kao urednica Književnog tjednika, a u razdoblju od 2002. do 2006. bila je članicom slovačkog parlamenta.
Nakon svoje prve pjesničke zbirke - Mesečná milenka (1981.) - nastavila je objavljivati knjige poezije koje su popratile nagrade i priznanja. Uz nešto više od desetak pjesničkih knjiga, od kojih neke imaju vrlo karakteristične naslove, kao Kazematy (2004.), objavila je i desetak knjiga eseja.
Svojom predanošću, iskrenošću bez rezerve i zadrške, uronjenošću u teme koje nikoga ne bi smjele ostaviti ravnodušnim, kao što su povijesne nepravde, nasilno nametanje vlastitih mjerila drugima (Prokrustova postelja!), tragične zablude i zloupotrebe ideologija, od onih povijesnih crkvenih do suvremenih totalitarističkih, svojim suosjećanjem, Podracká dokazuje da je poezija njezin autentični oblik egzistencije. To se podjednako doživljava i u onom dijelu njezine poezije koji je posvećen ženskosti i ljubavi - što je tematska cjelina koju Dana Podracká u velikoj mjeri dijeli s drugim suvremenim slovačkim pjesnikinjama - koliko i u onom u kojem potresno oblikuje teme poput pitanja ideologije kao mračnog dijela života. S jednakom emotivnošću prilazi i pitanjima metafizike, filozofije i poetike bitka, kao i misterija smrti. Naglašeno dramatičan efekt ima i onaj dio njezine poezije koji se odnosi na siromaštvo, usamljenost i traženje ispravnog puta, a vjerojatno se najosobnije mogu doživjeti stihovi koji su posvećeni različitosti, i pisanju kao procesu koji utječe na stvarnost.
U realizaciji svakoga pjesničkog izbora čini se da su podjednako potrebne i neizbježne dvije naoko suprotstavljene tendencije: izbor mora biti određen odgovornošću prema objektivnosti i mora biti kompetentno subjektivan, i jedno i drugo zato - da bi bio autentičan. Na temelju spomenute antologije Crna violina lako je moguće zaključiti da su mi uz slovačke nadrealiste najomiljeniji bili pjesnici Miroslav Válek, Ján Stacho i Milan Rúfus (3) koji su ne samo posebno obilježili te značajne šezdesete godine nego i podigli slovačku poeziju na najvišu svjetsku razinu. Rekao bih da pažljiva analiza može pokazati kako je u svome djelu Dana Podracká kreativno nastavila, odnosno nadogradila neke od pjesničkih pristupa koji su karakteristični baš za njihovu poeziju. Spominjem to zato što sam uvjeren da se veličina pojedinih pjesnika može potpunije sagledati, pa i prethodno ostvariti, u odnosnu na tradiciju. U stihovima Dane Podracke stoga pronalazim odjeke i konstruktivnu transformaciju Válekovih traženja odgovora na pitanja društvene nepravde i ugroženosti ljudske intime, nalazim odjeke magije Stachovih sklopova riječi koji su omatali i prikrivali značenja i otvarali put asocijativnom bogatstvu razumijevanja i tumačenja, ali iznad svega ondje vidim razvijanje etičkih tema koje su oslonac imale u mitologiji i, uvjetno rečeno, biblijskoj filozofiji, kao značajnim temeljima suvremene zapadne civilizacije.
Ovaj izbor nastoji u velikoj mjeri slijediti navedena obilježja poezije Dane Podracke, ali trodijelna razdioba djelomično reflektira i kronologiju objavljivanja. Prvi dio knjige Čekanje na blijesak, što je i naslov jedne vrlo znakovite pjesme, većinom se, ali ne u potpunosti oslanja na autorski izbor poezije koji je objavljen 2008. godine pod naslovom Kupola. U taj dio dodao sam i neke pjesme koje sam iz autoričina opusa bio izdvoji ranije. Treći dio izbora Izgnanici, i opet prema simboličnom naslovu odabrane pjesme, uglavnom se oslanja na najnovije pjesme Dane Podracke obuhvaćene zbirkom Kubus (prvo izdanje 2014. godine; drugo je vjerojatno u tisku). S obzirom na to da je u tom dijelu knjige kao tematska dominanta svojevrsna solidarnost, poistovjećivanje sa žrtvama tragičnih povijesnih i drugih okolnosti, na početak toga dijela stavio sam pjesmu Molba jukagirske djevojke koja pripada ranijem razdoblju autoričina stvaralaštva, ali se odnosi na sibirski narod koji izumire - ima još samo oko četiri stotine pripadnika. Drugi dio knjige, pod naslovom Diptih ukazuje ne poseban pjesnički eksperiment. Dana Podracká objavila je naime godine 2007. knjige Mofeus i Persona u kojima se nalaze tekstovi istih naslova. U zbirci Morfeus nalaze se lirski tekstovi u prozi, a u Personi, pod istim naslovima čitamo pjesme u slobodnom stihu. Čini se da je Podracká ovim impresivnim eksperimentom željela slijediti logiku desne (Persona) i lijeve strane mozga (Morfeus). Stavljanjem tekstova istih naslova, a različite fakture, jedan uz drugi htio sam pokazati svu širinu asocijativnog potencijala poezije Dane Podracke. Nadam se da ovakva trodioba ukazuje i na tematsko bogatstvo autoričine poezije i na kapacitet njezina talenta i artizma.
Zaključno je opravdano reći i to kako duboko humani i stilski profinjeni stihovi Dane Podracke potvrđuju visoku europsku razinu suvremene slovačke književnosti i predstavljaju napor za obnavljanjem povjerenja u poeziju, nepoetskoj današnjici usprkos.
U prvom izboru iz slovačke književnosti koji sam objavio prije gotovo pola stoljeća nije bilo autoricâ. Izbor je objavljen kao zaseban broj časopisa Riječi (1971.) i predstavljao je sasvim aktualan odraz najrelevantnijeg dijela slovačke književnosti šezdesetih godina. Bilo je to razdoblje u kojem su slovački pisci pretvorili književnost u najslobodniju platformu svoga društva u kojem su slobode bile relativno ograničene, na uglavnom poznat način - svojstven zemljama tzv. Istočnoga bloka. Čini se da je ta prilika otvaranja prostora slobode književnošću bila inspirativna za mnoge pisce: šezdesete su godine prošlog stoljeća bile obilježene procvatom slovačke književnosti. Birajući ono najkvalitetnije što se moglo smjestiti u limitirani okvir izdanja posvećenog kratkom razdoblju teško sam se mogao odlučiti za spisateljicu koja bi se nametnula iznimnom kvalitetom i jasnom profiliranošću svoga djela u muškoj konkurenciji.
Odlična slovačka pjesnikinja Lýdia Vadkerti-Gavorníková (1) objavila je prvu zbirku 1965. godine, ali se u punoj svojoj vrijednosti predstavila pjesničkim zbirkama koje su izlazile sedamdesetih i osamdesetih godina. Rekao bih da je upravo time započela nova era puno značajnije prisutnosti slovačkih pjesnikinja u suvremenoj književnosti. Na početku ovoga stoljeća nastali su uvjeti u kojima sam se ponovno mogao prihvatiti ambicioznog zadatka, stvaranja prve hrvatske antologije slovačkoga pjesništva. U toj antologiji (2) koja je pretežno obuhvatila slovačko pjesništvo dvadesetoga stoljeća slovačke su pjesnikinje dobile značajno mjesto koje je pokazalo kako u vremenu ususret prijelomu stoljeća donose sasvim novu pjesničku kvalitetu, novu emotivnost i senzibilitet. Uz Lýdiju Vadkerti-Gavorníkovu u antologiji su se našle Mila Haugová (upravo je u njezinu slučaju karakteristično da je, iako rođena 1942., prvu zbirku objavila 1980.; ženska je poezija u Slovačkoj čekala svoje vrijeme), Jana Kantorová-Baliková, Daniela Hivešová-Šilanová, Dana Podracká, Anna Ondrejková i Viera Prokešová. Ta nova oslobođena emotivnost ponukala me da pokušam sastaviti i prevesti izbor iz sve bogatijega slovačkog ženskog pjesništva. Izvanknjiževne okolnosti nisu mi išle na ruku u ostvarenju te namjere, ali me je temeljitije proučavanje tog dijela pjesništva činilo sve zainteresiranijim za poeziju Dane Podracke. Zahvaljujući razumijevanju Nikole Đuretića, nakladnika i pjesnika, dobio sam mogućnost prezentirati ovdje relativno bogat izbor iz djela te sasvim iznimne pjesnikinje.
Dana Podracká (rođena 1954.) nedvojbeno je jedna od najuglednijih suvremenih slovačkih pjesničkih imena. Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Bratislavi, djelovala kao znanstvena suradnica sveučilišnog Instituta za psihologiju, zatim kao urednica Književnog tjednika, a u razdoblju od 2002. do 2006. bila je članicom slovačkog parlamenta.
Nakon svoje prve pjesničke zbirke - Mesečná milenka (1981.) - nastavila je objavljivati knjige poezije koje su popratile nagrade i priznanja. Uz nešto više od desetak pjesničkih knjiga, od kojih neke imaju vrlo karakteristične naslove, kao Kazematy (2004.), objavila je i desetak knjiga eseja.
Svojom predanošću, iskrenošću bez rezerve i zadrške, uronjenošću u teme koje nikoga ne bi smjele ostaviti ravnodušnim, kao što su povijesne nepravde, nasilno nametanje vlastitih mjerila drugima (Prokrustova postelja!), tragične zablude i zloupotrebe ideologija, od onih povijesnih crkvenih do suvremenih totalitarističkih, svojim suosjećanjem, Podracká dokazuje da je poezija njezin autentični oblik egzistencije. To se podjednako doživljava i u onom dijelu njezine poezije koji je posvećen ženskosti i ljubavi - što je tematska cjelina koju Dana Podracká u velikoj mjeri dijeli s drugim suvremenim slovačkim pjesnikinjama - koliko i u onom u kojem potresno oblikuje teme poput pitanja ideologije kao mračnog dijela života. S jednakom emotivnošću prilazi i pitanjima metafizike, filozofije i poetike bitka, kao i misterija smrti. Naglašeno dramatičan efekt ima i onaj dio njezine poezije koji se odnosi na siromaštvo, usamljenost i traženje ispravnog puta, a vjerojatno se najosobnije mogu doživjeti stihovi koji su posvećeni različitosti, i pisanju kao procesu koji utječe na stvarnost.
U realizaciji svakoga pjesničkog izbora čini se da su podjednako potrebne i neizbježne dvije naoko suprotstavljene tendencije: izbor mora biti određen odgovornošću prema objektivnosti i mora biti kompetentno subjektivan, i jedno i drugo zato - da bi bio autentičan. Na temelju spomenute antologije Crna violina lako je moguće zaključiti da su mi uz slovačke nadrealiste najomiljeniji bili pjesnici Miroslav Válek, Ján Stacho i Milan Rúfus (3) koji su ne samo posebno obilježili te značajne šezdesete godine nego i podigli slovačku poeziju na najvišu svjetsku razinu. Rekao bih da pažljiva analiza može pokazati kako je u svome djelu Dana Podracká kreativno nastavila, odnosno nadogradila neke od pjesničkih pristupa koji su karakteristični baš za njihovu poeziju. Spominjem to zato što sam uvjeren da se veličina pojedinih pjesnika može potpunije sagledati, pa i prethodno ostvariti, u odnosnu na tradiciju. U stihovima Dane Podracke stoga pronalazim odjeke i konstruktivnu transformaciju Válekovih traženja odgovora na pitanja društvene nepravde i ugroženosti ljudske intime, nalazim odjeke magije Stachovih sklopova riječi koji su omatali i prikrivali značenja i otvarali put asocijativnom bogatstvu razumijevanja i tumačenja, ali iznad svega ondje vidim razvijanje etičkih tema koje su oslonac imale u mitologiji i, uvjetno rečeno, biblijskoj filozofiji, kao značajnim temeljima suvremene zapadne civilizacije.
Ovaj izbor nastoji u velikoj mjeri slijediti navedena obilježja poezije Dane Podracke, ali trodijelna razdioba djelomično reflektira i kronologiju objavljivanja. Prvi dio knjige Čekanje na blijesak, što je i naslov jedne vrlo znakovite pjesme, većinom se, ali ne u potpunosti oslanja na autorski izbor poezije koji je objavljen 2008. godine pod naslovom Kupola. U taj dio dodao sam i neke pjesme koje sam iz autoričina opusa bio izdvoji ranije. Treći dio izbora Izgnanici, i opet prema simboličnom naslovu odabrane pjesme, uglavnom se oslanja na najnovije pjesme Dane Podracke obuhvaćene zbirkom Kubus (prvo izdanje 2014. godine; drugo je vjerojatno u tisku). S obzirom na to da je u tom dijelu knjige kao tematska dominanta svojevrsna solidarnost, poistovjećivanje sa žrtvama tragičnih povijesnih i drugih okolnosti, na početak toga dijela stavio sam pjesmu Molba jukagirske djevojke koja pripada ranijem razdoblju autoričina stvaralaštva, ali se odnosi na sibirski narod koji izumire - ima još samo oko četiri stotine pripadnika. Drugi dio knjige, pod naslovom Diptih ukazuje ne poseban pjesnički eksperiment. Dana Podracká objavila je naime godine 2007. knjige Mofeus i Persona u kojima se nalaze tekstovi istih naslova. U zbirci Morfeus nalaze se lirski tekstovi u prozi, a u Personi, pod istim naslovima čitamo pjesme u slobodnom stihu. Čini se da je Podracká ovim impresivnim eksperimentom željela slijediti logiku desne (Persona) i lijeve strane mozga (Morfeus). Stavljanjem tekstova istih naslova, a različite fakture, jedan uz drugi htio sam pokazati svu širinu asocijativnog potencijala poezije Dane Podracke. Nadam se da ovakva trodioba ukazuje i na tematsko bogatstvo autoričine poezije i na kapacitet njezina talenta i artizma.
Zaključno je opravdano reći i to kako duboko humani i stilski profinjeni stihovi Dane Podracke potvrđuju visoku europsku razinu suvremene slovačke književnosti i predstavljaju napor za obnavljanjem povjerenja u poeziju, nepoetskoj današnjici usprkos.
Ludwig Bauer
Dana Podracká - obnovovanie dôvery v poéziu
(1) Lýdia VadkertiGavorníková (19321999) bila je pjesnikinja, prevoditeljica, urednica časopisa Revue svetovej literatúri. U poeziju je stupila pod utjecajem konkretista, ali se profilirala kao sasvim originalna pjesnička osobnost.
Podaci o pjesnikinjama koje se malo dalje spominju mogu se naći u antologiji Crna violina; vidi sljedeću bilješku.
(2) Crna violina – Antologija slovačke poezije, Aura, Sisak, 2009. U povodu izlaska te antologije u Bratislavi sam dobio uglednu nagradu za prevodilaštvo sa slovačkoga jezika – Hviezdoslavovu nagradu, 2010.
(3) Miroslav Válek (19271991) bio je pjesnik, publicist i društveni radnik. Smatraju ga i kontroverznom osobom jer je bio i ministar kulture koji se pak svojim pjesničkim djelom uvelike suprotstavljao politici režima koji je predstavljao; njegovo pjesničko djelo ne dovodi se ipak u pitanje.
Ján Stacho (19361995) bio je pjesnik, liječnik, diplomat. Držali su ga najoriginalnijim slovačkim pjesnikom.
Milan Rúfus (19282009) bio je pjesnik, prevoditelj, sveučilišni profesor. Karakterizira ga odnos prema tradicionalnim vrijednostima, kršćanskoj tematici, kao i naglašavanje moralne dimenzije. Nekoliko se puta našao u konkurenciji za Nobelovu nagradu.